I ove godine naša Gimnazija posjetila je Dom za starije i nemoćne u Runoviću. Unutar projekta Škola Siromaška, inspiriranog proslavom osamstote godišnjice osnutka franjevačkog reda , koji je u našem imotskom kraju stoljećima okosnica života, prvenstveno u duhovnom smislu, iz kojeg onda proistječe svako smisleno življenje, učenice su priredile mali glazbeni program iznenađenja korisnicima i djelatnicima Doma. U tome su im pomagali profesori Josip Domazet, vjeroučitelj i Marijana Pezo, profesorica engleskog i njemačkog jezika.
S izuzetno susretljivom voditeljicom Doma Zrinkom Babić dogovorile smo da ćemo u četvrtak, 12.12. u 11h sati doći u Dom te u svakoj sobi pojedinačno, a nakon toga i u blagovaonici zapjevati uz gitaru nekoliko tradicionalnih pjesama došašća i tako podijeliti radost sa svima prisutnima.
Razgaljeni smo bili svi, i korisnici i djelatnici, a i učenice. Marija Bekavac, Anamarija Divić, Gabrijela Lubina pjevajući, a Kaja Ždero i svirajući i pjevajući oduševile su sve. Neki od korisnika rekli su nam da smo im uljepšale dan, neki da bi radije s nama pjevali cijeli dan nego gladni i žedni i jeli i pili, neki su od radosti plakali, drugi dizali ruke u zrak tako nepokretni plešući… Za mene osobno posebno dirljiv trenutak bio je kad sam susrela svog nekadašnjeg nastavnika fizike koji je poželio da zajedno zapjevamo međugorsku, Došli smo ti, Majko draga. Naravno da smo, iako nam ta pjesma nije bila u programu, ispunili tu želju i popričali s njime o svima o kojima se raspitivao pozdravljajući ih na kraju.
Kad smo se uputile natrag, svatko svojim obvezama , zvonilo je podne. Zajedno smo izmolile Anđeo Gospodnji zahvaljujući na ovom predivnom iskustvu.
Krenule smo tamo sa željom da nešto od sebe damo drugima, a vratile se s puno više toga što smo same primile. Neke od učenica su i zapisale kako su doživjele ovaj susret pa evo nekih crtica:
Kad nas je profesorica pozvala da sudjelujemo u posjetu Domu za starije i nemoćne , bez razmišljanja smo prihvatile. Počele smo se pripremati i uvježbavati pjesme došašća s nadom da ćemo im tako izmamiti osmijeh na lice i čestitati nadolazeće blagdane.
Do Runovića smo došli autom. Iza ugla se “skrio” Dom. Lijepo nas je dočekala djelatnica i s veseljem provela po sobama. Od sobe do sobe radosno smo pjevale, a dobri su ljudi u svatko u svojoj sobi iščekivali da na njih dođe red.
Bile su itekako prisutne i suze radosnice , a to nam je bio znak da smo dobro proveli našu zamisao. Ovo iskustvo podsjetilo nas je kako naše malo darivanje nekome puno znači i zasigurno će ga dugo pamtiti. Svi bismo mi trebali malim promjenama, lijepom riječju ili pjesmom uljepšati dan svojim bakama, djedovima, susjedima ili pak osobama iz doma.
To je bilo lijepo iskustvo, divno jutro kojeg ćemo se svakako dugo sjećati i prepričavati ga.
Kada smo išle u Dom, mislila sam da su posjete sasvim normalna pojava starijim ljudima, ali sam shvatila koliko su zapravo sami i koliko im je ovo bilo potrebno. Diralo me kada su pojedini počeli plakati od sreće pa sam se i ja malo rasplakala.
Sve u svemu, jako mi je drago što sam bila i ponovila bih ovo iskustvo još stotinu puta. Srce mi se toliko ispunilo da ne mogu uopće opisati taj osjećaj.
Hvala profesorici Marijani na predivnoj ideji.